Vijenac 662 - 664

Književnost

Berislav

Eugenio Mimica

„Bila je turistkinja, udovica, imala je već dva odrasla sina, htjela je upoznati Ognjenu zemlju i zato je bila u tom unajmljenom autu kako bi obišla dio otoka. To je eto mogao razumjeti, odmjeravajući joj crte lica“

Willyju, koji mi je posudio

Bolañova Nepodnošljivoga gauča,

i Amandi koja mi je poklonila razglednicu

fotografa Roberta Doisneaua

Na otok nije stigao poput većine, da postane rudar zlata na nekome planinskom lancu ili uzgajivač ovaca na žućkastoj i pustoj nizini. Možda više zbog udobnosti nego bilo čega drugog, Berislav je to učinio kako bi se zaposlio u maloj radnji koja je spravljala manestre, na glavnoj ulici tog mjesta za koje se tada činilo da će imati sjajnu budućnost, kao i njegovo ime koje je naslućivalo da će se u samo nekoliko desetljeća pretvoriti u velegrad. Nešto što je na kraju ostao samo san njegovih stanovnika.

Berislavu je time bio zadovoljan, čekajući klijente mjesecima i godinama, nalakćen na drveni pult bez sjaja i potrošen od upotrebe, odjeven u smeđu pregaču i onu klasičnu platnenu kapu koja se ne bi skidala čitav dan, bila zima ili ljeto. Bio je to lagan i ugodan posao. Nije morao biti na otvorenom, trpjeti vremenske nepogode, kao što su to morali oni tragači za zlatom ili uzgajivači ovaca. Vlasnik radnje, zemljak iz Dalmacije, koji ga je zaposlio istog dana kada se iskrcao s jedrenjaka kojim je doplovio do tog mjesta i hodao ulicom nalik na šetnicu uz more sve dok nije stigao do dućana, onog na uglu, nosio je istu kapu samo druge boje. Boje razlivene od masnoće i dugog nošenja. Ni on je nije skidao s glave ni u jednom trenutku. Osim kada bi došla neka mještanka u kupovinu. Tada bi pozdravio damu skidajući nakratko kapu, u znak poštovanja. I on je naučio činiti isto. Treba biti kavalir s damama, pogotovo s onim mlađima. Podići kapu jednom rukom i vratiti je bio je znak dobrog odgoja, a zašto ne i oblik pritajena udvaranja. Iako je zaključio da ostankom na tom poslu neće postići nikakvo osvajanje s raspletom, jer mu plaća nije bila tolika da bi mogao težiti bilo čemu. Dosezala je toliko da je mogao podmiriti smještaj i hranu gdje je boravio, i jednu večer u dva mjeseca otići do salona u bordelu Kuća sa sedam ogledala, gdje se ispijala rakija, a poslije kada bi se ohrabrio, i u skrivene prostorije kuće, gdje bi platio tjelesne užitke nekoj od lokalnih azilantica. Bilo kojoj koja bi bila na raspolaganju i besposlena, ne pokazujući sklonost prema nekoj određenoj. Činio je to bez skidanja kape, pa zašto i bi? Bilo mu je dovoljno otkopčati šlic na hlačama, bez pretjerana prethodna prenemaganja i udvaranja. Bio je to posao na razini osnovnih potreba, a ne afektiranja. Samo kad bi mi se sreća nasmiješila, mogao bih pronaći mladu mještanku, zavesti je, oženiti se njome i osnovati obitelj s njom, ali kako stojim, čini se nemoguće, rekao bi si s vremena na vrijeme, namještajući kapu, naslonjen na pult. Mislio je tako gotovo prepušten sudbini koja je u svakom pogledu bila puno bolja od one koja mu se pružala u selendri gdje se rodio.

A sreća se okrenula u njegovu korist kada su se pasivnost i rutina mjesta u koje je stigao postupno počeli mijenjati. Nešto neobično počelo je neobjašnjivo lebdjeti u zraku, komentirali su  stalni klijenti koji su navraćali u radnju. Prvo je nekoliko vlasnika zemljišta, a zatim i nekoliko veleposjednika zabrinuto izjavilo da su se pojavili kunići na njihovim posjedima. Pojavili su se naočigled tamo gdje ih nikada nisu vidjeli, jer nikada nisu postojali, prvo pojedinačno, zatim u parovima, a nakon toga čak i u malim grupama. Trčali su u zaklon u svoje jazbine da uteknu psima, konjima, a najviše ljudima. „To je postalo grozno“, govorili su dok su pristizali u radnju, „to bi se moglo pretvoriti u najezdu.“ Naravno da Berislav, slušajući te komentare, nije ni u što mogao posumnjati. „Ondje, u predjelu Santa Maríe, ima na desetke kunića“, izvještavali su neki seljaci. „Pretvaraju se u veliku pošast, nešto se mora poduzeti“, upozoravali su drugi. Bilo je i onih koji su ulovili nekoliko primjeraka i donijeli ih u mjesto kao vjerodostojan primjer nevolje koja bi ih mogla zateći, kao neporeciv dokaz vječnim skepticima. Jedan dan u radnju je navratio jedan od vlasnika zemljišta, koji je imao popriličan dug zbog nabave na kredit, s parom mrtvih kunića te ih ostavio u svratištu rekavši da ih nosi na poklon i neka Dalmatinčeva žena od njih napravi dobru marinadu. Taj put Berislav je, pozvan da se pridruži šefu za stolom, prvi put u životu kušao meso kunića. Nije loše, baš naprotiv, vrlo je ukusno, prepoznao je. „Vrijedi ih loviti“, rekao mu je zemljak Dalmatinac i tada mu je palo napamet da bi, kad bi lovio kuniće nedjeljom, na dan kada je radnja zatvorena, mogao prodavati njihovo meso u mjestu i dodatno zaraditi i time poboljšati svoju financijsku situaciju.

Ali jedna stvar bila je smisliti plan, a druga posve drukčija, znati kako ga pokrenuti. Raspitivao se i riskirao na sve strane. Rekli su mu da je najbolji način za lov na kuniće, ako nema pušku, upotrijebiti nekoliko smicalica. Govorili su mu o sanducima poput onih za jabuke ili za bilo koje voće, o vratima i mehanizmu s bočne strane tako da životinjica uđe po mrkvu koja je namami i ostane zarobljena, „nešto poput zamke za ptice“, rekli su mu. Razumio je vrlo malo, a još manje u praksi. Osim toga trebao je nabaviti nekoliko sanduka i postaviti ih na određeno mjesto. Drugi su mu pak rekli da se dobar rezultat postiže snažnim udarcem motike po glavi, dok ih vreba pritajeno u grmlju, a bilo je i onih koji su se izrugivali govoreći mu da posipa kuniću soli na rep i kada se ovaj okrene da se počeše šapicama, jer sol će ga zasvrbiti, može ga nesprem­na uhvatiti za uši. Sve dok mu na kraju jedan župljanin nije ispričao nešto razumno, da upotrijebi kupovni mamac od tanke pocinčane žice, sveže ga u čvor, kao petlju, a drugi kraj neka priveže o čvrst štap tako da kunić ostane zarobljen i ne može pobjeći kada provuče tijelo kroz taj otvor. „Čvor se još više priteže kada pokušava pobjeći, a ako ga zahvati za šiju, ugine zadavljen“, objasnio mu je čovjek, koristeći se rukama kako bi slikovitije dočarao svoje izlaganje. Još mu je rekao da zamke postavi na puteljke kojima kunići uvijek prolaze. To je bilo sve, najjednostavnija stvar na svijetu.

Berislav, sumnjičav prema učinkovitosti takve zasjede, u radnji svog zemljaka opskrbio se kliještima i smotuljkom žice i sljedeće nedjelje u zoru uputio se prema mjestu za koje su tvrdili da je puno kunića. Do tada je već nastala sveopća uzbuna te se govorilo o uzroku pošasti koja je započela prodirati u sva ruralna područja. Ono što je najviše natjeralo istinu na vidjelo bila je  nekakva rasprava, svađa između vlasnika zemljišta i veleposjednika. Sve zbog granice, je li žičana ograda više ovdje ili ondje. Vlasnik zemljišta izašao je kao gubitnik, ali je zaprijetio susjedu da će mu se tako osvetiti da to neće zaboraviti do kraja života. Čovjek je otišao na kontinent i po povratku na otok donio je nekoliko parova kunića i pustio ih na posjed susjeda pobjednika. Prikazali su čak i koordinate po kojima su se kretali. „Tamo u okolici Santa Maríje je sve započelo, tako je započela ta nesreća“, ponavljali su vrlo sigurni u ono što govore. Kako je odmicalo vrijeme, pozivi na uzbunu postajali su sve više zabrinjavajući. Jer ta četiri pojedinca brzo su se razmnožila. „Trideset mladunaca godišnje po ženki“, isticali su, „odnosno za nekoliko godina možemo imati najezdu od tisuću, pet tisuća, čak i više od petnaest tisuća primjeraka u desetljeću“, potvrđivali su ono što je išlo u prilog statistici i pesimizmu. Berislav je također izvukao računicu. Više nije mislio na meso kunića, nego na njihovo krzno. Ako ulovim deset kunića svake nedjelje, to je četrdeset krzna mjesečno. Iako je i to bilo malo, s obzirom na to da ima na tisuće životinjica. Moram više loviti, najmanje osamdesetak ili stotinjak mjesečno, možda dvjestotinjak, zašto ne? Prilika je sada ili nikada, samo tako mogu se obogatiti, rekao si je, namještajući kapu.

Napustio je mjesto vrlo rano, postavio žice svezane u čvor i povukao se u zaklon. Tek na kraju dana obišao je mjesta na koja je postavio zamke. U svakoj od njih bio je po jedan ulovljeni kunić. Nisu promašili ni jednu stupicu. Neki su bili zadavljeni, neki još živi, ali nepokretni i izmoreni od pokušaja da oslobode jednu ili obje šapice svezane u pocinčani čvor. Onda je, bez oklijevanja, uzeo štap kojim je stalno bio naoružan i zadao im spretan udarac po glavi kako bi ih ubio. Samo po glavi, da ne ostane bez krzna. Zatim je sakrio mamce na mjesto na kojem ih nisu mogli lako pronaći drugi lovci, na primjer usred neke košnice u grmlju, te je krenuo derati kožu kunićima koje je već ulovio, vraćajući se gotovo po mraku u pansion sa svojim tovarom krzna u tačkama. U mjestu nije nedostajalo kupaca, bolje rečeno bilo ih je previše, ali on ih je radije prodavao svom zemljaku iz Dalmacije koji je također u toj pošasti vidio dobar posao, nudeći krzno kupcima koji su dolazili u mjesto upravo s tom namjerom. Čak je bio postavio sušilicu za krzno u štagalj u dnu dvorišta svoje kuće. Činjenica je da se ta tragedija za stočare, budući da njihove ovce više nisu imale gdje pasti, pretvorila u dar prirode za one koji su uvijek pronalazili način da izvuku zaradu na tuđoj nevolji. Dva lica istog novčića. Dok su se jedni žalili jer su im posjedi bili preplavljeni rupama od jazbina na kojima nije rasla trava jer su kunići do korijena izjeli biljke, drugi su imali mesa i krzna na pretek. Nije bilo kuće u kojoj se nije pripremao, barem tri puta tjedno, obrok od kunića koje su mnogi lovci dijelili besplatno jer jedino što ih je zanimalo bila je trgovina krznom, cijenjenim među svim krznarima svijeta. U jednoj godini lovine koje su bile poslane na sjever zemlje prešle su brojku od tristo tisuća. Tako su govorili namještenici državne službe. A posao nije ukazivao na smanjivanje.

Iako nije ni sve bilo bajno. Bilo je i onih koji bi pohitali u polje loviti životinjice golim rukama, misleći da je možda samo potrebno čučnuti i uhvatiti ih za rep kada nalete na njih. Više puta kada je išao postaviti zamke, Berislav bi ustanovio da su pokradene, da ih je netko prisvojio. Zbog toga je uvijek nosio rezervni smotuljak žice i štap u ruci da ubije preživjele kuniće i da obrani od nitkova i lopova ono što mu pripada. Odlučio je ne čekati nedjelje i odmah je otkazao svoj posao u radnji, nešto što je vlasnik radosno prihvatio jer je to značilo da će imati više krzna za preprodaju, te je odlučio provoditi noći na otvorenom jer je shvatio da mu je žetva znatno uspješnija po mraku. Kunići su, prije svega, bili noćne skitnice, njihov kapacitet mjesečarenja nadmašio je i one koji su se do zore zabavljali u Kući sa sedam ogledala, pijući, plešući i hvatajući lokalne kurve. Postavio je improvizirani platneni šator te se pokrio s nekoliko starih vunenih pokrivača i usnuo čekajući zoru da izađe i uhvati plod svoje budućnosti. Bilo je neopisivo hladno, i po danu i po noći, na rubu smrzavanja jer krzno je dobivalo na prodajnoj vrijednosti samo tijekom zime, a ne u proljetnim i ljetnim mjesecima kada je postajalo lomljivo zbog opadanja dlake. To je, naravno, naučio prve godine kada su ga klijenti prestali kupovati i objasnili mu razlog te je bio primoran spaliti na lomači beskorisnu kožu kojom se opskrbio ne znajući da je u tim mjesecima nitko neće kupiti. Zatim se vratio za pult, nastavljajući skidati i namještati kapu kao gestu pozdravljanja dame koja bi ušla i nešto kupila. Kada bi došli mjeseci za lov, ne bi se vraćao u mjesto sve dok ga Dalmatinac, vlasnik radnje, a sada i njegov partner, ne bi otišao potražiti kamionom i prevezao taj golemi teret krzna. Iskoristio bi dolaske u mjesto pa bi se opskrbio rezancima, krumpirima i ostalim manjim zalihama za pripremu osnovnih jela, uvijek od mesa kunića i zatim bi se ponovno vraćao u polje. Pretvorio se u stroj za istrebljivanje i jedenje kunića. Ali nije ih ponestajalo, usprkos tolikim lovcima sa zamkama koji su se prešetavali kao ludi u vrijeme trajanja lova. „Grozničavi od zlata s ušima“, zavidno su im dobacivali najstariji mještani, oni koji više nisu mogli ići u polje i činiti isto jer su im kosti bile suviše istrošene, a mišići posve neiskoristivi da bi se mogli baciti na taj posao.

Do tada se Berislav već bio obogatio, ali činilo mu se da nije bilo dosta. Za vrijeme sezone lova nije mu više bilo dovoljno da spava na otvorenom. Prestao je to činiti i tek kada bi ga svladao san, srušio bi se u šator da nakratko sklopi oči. Danju i noću obilazio je svoje zamke, ubijao kuniće štapom, gulio im kožu, gomilao lešine na hrpu da je strvinari smanje, zatim bi se vraćao postavljanju zamki i ponovno ih obilazio u odjeći uprljanoj krvlju i smradom kunića. Nije odustajao, nije se odmarao, samo par minuta da pojede komad osušenog kruha koji bi razmočio u vodi rječice ili u lokvi koja bi ostala od posljednje kiše jer ni vrijeme mu nije dopuštalo da na brzinu skuha neko jelo. Samo je lovio i lovio. Smrt kunića zbog njihova krzna pretvorila se u jedini razlog njegova postojanja. Više se nije sjećao ni žena iz bordela, kao da nikada nisu postojale. Sve dok nisu došli lovci s puškama i metcima kojima je do mesa i krzna te gomile invazora bilo stalo kao do lanjskog snijega. Zadatak koji im je dodijelila državna služba bio je što prije moguće okončati tu pošast. „Ili kunići ili pustinja bez ijedne jedine ovce, čak ni za ukras“, govorilo se. Podijelili su vatreno oružje i poklonili metke kalibra 22 svakomu tko je htio i koliko god je trebao. Na kutije i kutije američkih metaka, onih plavih s bijelim slovima i crvenim cik-cak ukrasom na sredini koji je upadao u oči s natpisom High velocity. Četrdeset komada u svakoj kutiji, brončanih metaka s olovnim vrhovima, marke Peters. „Izgledaju kao mali pimpeki“, rekao je u sebi Berislav, kada mu je neki lovac pokazao unutrašnjost tih kutijica nalik onima za šibice, sa streljivom posloženim i umetnutim prema gore i prema dolje. „Da, gomila patuljastih pimpeka“, ponovio je u sebi naslućujući kraj svog posla. Krzno kunića bit će probušeno od metaka i postat će beskorisno. Nije se mirio s time. Što je bilo više kunića, bila je i veća zarada, čak je mogao postati jedan od najvećih milijunaša na svijetu, ali prokleti državni aparat mislio je drukčije, samo ih je zanimalo spašavanje posjeda, čitavog otoka, da se ne pretvori u pustinju bez ijedne jedine travčice za pašu, kao Atacama1 ili nešto gore. U površinu mjeseca, punu izdajničkih kratera. Ljudi bi upadali u otvore jazbina kada bi ih nagazili, te bi čak, a zašto ne, zauvijek nestajali u labirintima ispod zemlje.

Nije to bila jedina mjera usmjerena protiv njega i protiv svih onih koji su od te pošasti napravili unosan posao. Gotovo istovremeno uz vatreno oružje i metke kalibra 22 počele su se pojavljivati i sive lisice, kao ustrajni neprijatelji kunića, a pojavilo se i biološko istrebljenje, u vidu primjene virusa za izazivanje bolesti, miksomatoze, koja se pokazala vrlo učinkovitom. Dakle, trebalo ju je ubrizgati u što veći mogući broj životinjica prije nego što razviju antitijela za borbu protiv zla, kao što je to slučaj kod štakora, pa postanu imuni na otrove. Berislav nije mogao vjerovati. Nije da je prijetio lovcu drvenim štapom, protjerivao lisice, a kamoli oduzimao omče onima koji su se služili njegovim vlastitim metodama, budući da su žičanim klopkama hvatali kuniće koje su ubadali i stavljali u kaveze da se bolest ne iskorijeni te su ih zatim puštali na slobodu da se međusobno zaraze. Vrlo brzo počeo je primjećivati upaljene oči, kao da ispadaju iz očnih šupljina, i vjeđa, natečene njuške i usta, i genitalije, grudi, povećane i crvene uši. Zatim i šćućurene lisice kako oblizuju brkove dok čekaju da naiđu njihovi skakutavi neprijatelji. Prava katastrofa za njegovu želju da zaradi svakim danom sve više novca na račun krzna tih životinjica. Više nije služilo ničemu, više nije imalo prodajnu vrijednost. Ili je bilo probušeno od metaka ili od zuba neprijateljskih lisica ili propalo od one bolesti. „Prokleti kurvini sinovi, sve je otišlo kvragu!“, urlao je u samoći, tješeći se, spoznavši propast koju se više nije dalo popraviti.

Jednog dana, suočivši se sa stvarnošću, zauvijek je raspremio svoj šator, smotao svoj pokrivač, pobacao u jarak svoje prljave lonce i tave, svoje tanjure, noževe i zemljane vrčeve pa čak i svoju odjeću s tragovima mrtvih kunića, s namjerom da se vrati u radnju i ponovno bude nalakćen satima, danima i mjesecima, na pretpotopni pult razmišljajući o tom udarcu koji su mu zadali branitelji livada. Možda će, kada mu popusti bijes, kupiti polje od tisuću hektara i nabaviti ovce za pašu. Sve u svemu, više neće biti straha od kunića, a novaca za to imat će, napretek. Čak i punih ruku, na pretek. O tome je razmišljao toga jutra, na povratku u mjesto, poraženo vukući noge po makadamskom putu, kada je ugledao automobil s probušenom gumom na rubu ceste. Ispred njega stajala je žena sa svilenom maramom na glavi. Bila je otprilike njegovih godina. Obratila mu se na jeziku koji je teško mogao razaznati. „Francuskinja sam i ne znam promijeniti gumu“, uspio ju je razumjeti. Za nekoliko minuta sredio je problem i Francuskinja ga je povezla autom do mjesta. Za vrijeme vožnje nije prestajala govoriti, ali Berislav nije razumio ni trećinu njezina lošeg španjolskoga izgovora. Bila je turistkinja, udovica, imala je već dva odrasla sina, htjela je upoznati Ognjenu zemlju i zato je bila u tom unajmljenom autu kako bi obišla dio otoka. To je, eto, mogao razumjeti, odmjeravajući joj crte lica. Njezino lice bilo je posve drukčije od lica onih iz bordela. Bila je to žena vrijedna truda. „Jako hladno, puno vjetra, nisam ovako zamišljala ovo mjesto“, rekla mu je. On ju je samo slušao. Hladnoća i vjetar već su mu bili u kostima, preživio je udare vjetra nekoliko proteklih zima u svome platnenom šatoru. Više ih nije osjećao, bili su dio njega. Turistkinja više nije htjela razgledavati. Te i sljedeće večeri večerali su zajedno i nakon dva dana ona je otišla, ostavila mu svoju adresu u Parizu i pozvala ga da je posjeti.

Petnaest dana razmišljao je o tome. Više nije imao što raditi u tome mjestu i na tom otoku. Oprostio se od vlasnika radnje i njegove gospođe i ukrcao se u jedrenjak u smjeru kontinenta, sličan onomu u kojem je stigao u mjesto prije gotovo više od dva desetljeća. Poslije tjedan dana, nakon što je promijenio sve svoje novce u dolare i spremio ih među odjeću u kovčeg, ukrcao se na brod u Europu s namjerom da se više nikada ne vrati na ovo mjesto. Planirao je posjetiti obitelj u svome rodnome mjestu u Dalmaciji. Ali prije će proći kroz Pariz i prihvatiti poziv Francuskinje i pitati je da mu se pridruži na putu u njegovu domovinu. To su i učinili. Obišli su mnoga mjesta i otoke na Jadranu, zatim su se uputili u Italiju u kojoj su se također zadržali nekoliko dana i vratili se u Pariz, u njezin stan, na trećem katu velebne zgrade. Već tada su bili sigurni da se više nikada neće razdvajati. Berislav je znao da je to bila žena za koju se toliko žrtvovao, da je nagrada za tu žrtvu bila upravo ona. Doduše, nikada joj nije ispričao na koji je način stekao bogatstvo. Ni za što joj ne bi rekao da je ubio na stotine i na tisuće kunića da bi to ostvario. Francuskinja ga nije ni pitala. Prošlost, njegova, kao i njezina, nije imala nikakve veze s novim zajedničkim životom. Nisu je spominjali, smatrali su je utvrđenom. Bolje da je tako jer ga u protivnom ne bi ni na sekundu ostavila sa svojim ljubimcem, bijelim angora kunićem s crnim očima poput ugljena. A tek mu ne bi dopustila da, već tako zgrbljen zbog godina, s ispranom kapom, iako drukčijom od one koju je nosio u radnji svojeg zemljaka iz Dalmacije, i zamotan u crni kaput, koji nije skidao ni zimi ni ljeti, svakog jutra i svakog popodneva odlazi u šetnju s njezinim malim razmaženim kunićem. Privezanim za uže da ne pobjegne i izgubi se među drvećem. Tamo, na prostranim livadama samog Champa de Mars, na kojemu je bilo toliko mekane trave za njuškanje i grickanje, dok su ga prolaznici razdragano promatrali, a Eiffelov toranj se impozantno izdizao na obližnjem horizontu.

1 
Atacama je najsuša pustinja na svijetu smještena duž obale Čilea, u Južnoj Americi, na obali Tihog oceana (op. prev.).

 

Prevela sa španjolskoga
i bilješkom popratila
Dora Jelačić Bužimski

 

 

 

Bilješka o autoru – Eugenio Mimica ugledan je i nagrađivan čileanski pisac hrvatskih korijena. Rodio se 1949. u Punta Arenasu, gradu na Mageljanovu prolazu, a djetinjstvo je proveo u Ognjenoj zemlji, u gradiću Porveniru, koji su osnovali hrvatski iseljenici iz Mimica kod Omiša. Bio je predsjednik Društva pisaca u Magallanesu, a danas je član Čileanske akademije jezika.

U njegovu bogatu opusu izdvajaju se zbirke pripovjedaka Okrug Ognjene zemlje (1977), Četiri gospodara (1979), drama Žena za Ivana (1978) te romani Zbogom zlovolji (1991) i Ognjena zemlja za dana kad vjetar izostane (2004). Priča Berislav koju objavljujemo izvorno je tiskana u zbirci Troje iz plemena (2018), koja će u hrvatskom prijevodu uskoro biti objavljena u izdanju Naklade Bošković.

Vijenac 662 - 664

662 - 664 - 17. srpnja 2019. | Arhiva

Klikni za povratak